Laura Marholm ustvrdila je, da se na pozornicu nije bila iznijela žena, dok je nije pocela prikazivati Eleonora Duse. Uz ovo bih gotovo nadovezala, da uopce još nijesmo imali (do rijetkih iznimaka) „žene" kao individua, nego samo kao vrstu (Gattung). Ibsen je uveo u literaturu nove ženske tipove, koji možda nijesu bili uzeti iz naravi, al koji su niknuli u pjesnikovoj mašti, a tim se postignulo to, da su žene, citajuc Ibsena, pocele promatrati sebe, pa su najzad došle do toga, da su mogle naci dodirnih tocaka izmegju sebe i Ibsenovih junakinja. To se tako nastavljalo, pak zato nije cudo, ako u životu naigjemo na Noru, Hedu, Rittu i t. d. Ne mislim ja time reci, da su žene pocele podražavati umišljenim junakinjama — one bi sigurno bile do toga i same došle, samo bi proteklo mnogo više vremena. Naši se pisci nijesu toliko bavili ženskom psihom: oni su samo sa par poteza zahvatili ono, što je kader primjetiti i onaj covjek, koji nije vican roniti i rašcinjati. Zato su žene Gjalskoga ili lijepe, al hladne kokete, — ili nježne, al neznatne, obicno pasivne. Leskovarov su ideal — ciste djevice — al on kao da uopce nije kader vidjeti zle žene, jer i za one, koje su protivne — cistim djevicama — naci ce ispriku, te se i one na koncu cine dobre. Kovacic prikazao je ženuzvijer, a njoj kao pravu protivštinu nježno, nevino, seljacko djevojce („U registraturi") — gotovo sve sami ekstremi — do Kozarca, koji je, cini se, najdublje zaronio u žensku dušu i Novaka, koji možda ako i nije toliko dubao, al ono nije ni iznašao žene sa predsudama, a niti onakove, kakove bi htio da budu, ili kakove nisu, nego kako ih je u životu našao. Takove su i Kozarceve žene; ne žene mašte, nego izvagjene ravno iz života. Tu je od prirode bistra, nadarena Slavonka, koja, i kada pogriješi. nijezlasneznanja, ali nad kojom poput Damoklova maca lebdi njezina narav, što je vijekovima prelazila od majke na kcer i koja jednim mahom može da poruši svu obrazovanost i bistar razbor („Proletarci", „Tena"). Tko zna, nema li se nemar za knjigu u našega ženskoga svijeta takogjer u kojecem pripisati baš tomu, što u naših najjacih pisaca više instinktivno osjecaju, nego opažaju neko macuhinsko postupanje prama ženi — pored svih bezbrojnih ljubavnih scena, pored sve njihove rjecite Ijubavi — tog elementa, koji se je od iskona najviše obragjivao. Žena — ljubav — žena. Ideal staroga vijeka kao da je bila Prina — galantna courtisana. Žene su bile onake, kako su muškarci htjeli, ne pazec pri tom na svoju narav, sposobnost, individuum. Žene su bile, da tako reknem, komad tkanine, koju su modom mijenjajuci zahtjevi svagda prekrajali na sve moguce nacine. Kada je — jaki spol — htio imati ljubavce, sve su postale ljubavce; kad su ih onda postavili na žrtvenike cistoce i nevinosti, trebale su na tom oltaru biti božice, a kad se uzelo uzvisivati materinstvo, sve su postale gorljive svecenice oko toga žrtvenika. U pošljednje vrijeme kao da više nije tako. Muškarci više ne — stvaraju; oni primaju žene onakove, kakove jesu : mila im je i Frina i božica i majka... Al zato žene istakoše same nekakav ideal — „das Mamrweib", „virago" — „muškobanu". Toliko vremena potištene, zabacene, uz svu njegu i ljubav, koju im muškarci žrtvovahu, stvoriše ko ideal muža, i sad je trebalo svim silama nastojati, da se tomu idealu što više približe, da mu budu što slicnije. Das Mannvveib (uz neke promjene) bila je idealom ženama vec za doba preporoda u Italiji, al poslije kao da se ta biljka preselila na sjever, gdje je u hladnoj i prilicno suhoj naravi Norvežana i Engleza našla najplodnije tlo. Razvila se ona tu naravno u drugoj formi, jer ju je od italske dijelio dug niz godina, ,koji je sa sobom donio i nove prilike i nove zahtjeve. Nu kao ženski pokret uzvitlao je ideal „žena-muškara" ipak više prašine u Švedskoj i Norveškoj, nego li u Engleskoj, gdje je ženski pokret bio više šport nego potreba. Jedan Ibsen sa svojim novim ženskim licima, pa Bjornson („Swawabegwegung"), pa Brandes („Hauptstromungen") s jedne, a Strindberg („Ehestandsgeschichten" i dr.) s druge strane kao njihov krvni neprijatelj u ženskom pitanju, morali su probuditi i najpospanije ženske prirode i natjerati ih na nekakove, pa bile to kakove mu drago, misli. Tu se onda pod imenom emancipacije i ženskog prava otvaraju ženi sva vrata. Sve hoce da ženu pomogne. Jedni joj otvaraju univerze i više naukovne zavode (da se žena duševno digne), drugi ce da je uvedu u razne službe (da stvori što samostalniju i od muža neodvisniju egzistencu), nu iza svega viri jedna neutaživa želja: približiti se što više muškarcu, postati mu što slicnija; nu ne samo to — postati mu jednaka, tako, da se bude što manje od njega razlikovala. Nu taj strastveni lov za muškarcenjem nije dugo potrajao. Kao da su i same žene uvidjele, e bi Rousseau mogao pravo imati, kad govori: „Žena više vrijedi kao žena, a manje kao muškarac. Gdjegod traži svoja prava prednjaci, a gdjegod hoce da otme naša (t. j. od muškaraca), ona zaostaje za muškarcima. Na ovu opcenitu istinu mogu ljudi odgovoriti samo iznimkama, košto to postojano obicavaju ciniti galantni privrženici krasnoga spola. Njegovati u žena muškaracka svojstva, a zanemarivati ona, koja su im vlastita, znaci ocevidno raditi na njihovu štetu. One, koje su lukave (bilo bi možda bolje — pametnije —), uvigjaju to i odvec, a da bi se u tom varale. Kušajuci oteti prednosti muškaraca, ne zapuštaju svojih; nu pošto ne mogu valjano ravnati i jednima i drugima, jer je to nespojivo, dogagja im se, da ostaju ispod svoje visine, a ne dovinu se visine muškaraca, te gube tako polovinu svoje vrijednosti. Poslušaj me, razumna majko, pa nemoj da od svoje kceri praviš poštena muškarca, ko da hoceš narav utjerati u laž; ucini od nje poštenu ženu, pa neka si stalna, da ce time više vrijediti i sebi i nama." Rousseau je tuj možda mislio na jednu Bondelijevu, Geofrinovu ili Lespinasovu — a moglo bi se nabrojiti i više žena, koje su odista bile velikim muževima — kruh i so njihova života i stvaranja. Prim