U vrijeme dok nastaju ovi reci (srijeda, 1. ožujka) “bosanski” dio Bosne praznuje. A dok Bošnjaci proslavljaju Dan nezavisnosti svoje fluidne države, Srbi i Hrvati se baš tog dana narocito uzrade. Jer, toga je datuma prije cetrnaest godina, u tadašnjoj Socijalistickoj Republici Bosni i Hercegovini, organiziran referendum o državnoj nezavisnosti, na koji je izišlo 67 posto birackog tijela. Referendumsko pitanje glasilo je: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih gradana i naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Svaki onaj tko je odgovorio sa "da" bio je izložen Arkandelovom plamenom macu. Tog datuma prije cetrnaest godina probudili smo se u blokiranom gradu i poceli živjeti naše najstrašnije snove. Barikade na ulicama bile su generalna proba rata, za koji smo tvrdili da se nikad nece dogoditi, a koji ce uslijediti nepun mjesec dana kasnije. Ljudi sa carapama preko lica bili su paralizirali grad i najavili pocetak nove ere u njegovoj mucnoj povijesti. A sve je pocelo demokratski. Izišli smo na glasanje u svecanim odijelima i tamnim haljinama, vjerujuci da smo nakon mrskog socijalizma konacno uzeli sudbinu u svoje ruke, ni ne znajuci da je naša sudbina odavno zapecacena. Tih dana, tocnije 3. ožujka 1992., formiran je i odbor za obilježavanje stote obljetnice rodenja Ive Andrica, na cijem se celu nalazio bosanski akademik Radovan Vuckovic, koji je uskoro napustio grad i više se nikad u njega nije vratio. Andricev književni junak Levenfeld bio je inspiracija mnogima, pogotovu onima što su vjerovali da se može pobjeci od mržnje. Kao novinar Oslobodenja bio sam zajedno s kolegicom Gordanom Kneževic pozvan u tadašnju Republicku skupštinu da pozovem ljude na glasanje. Ja sam frfljao nešto o kontinuitetu naše države od Kulina bana, a Gordana je apelirala da sacuvamo barem Bosnu kad smo vec izgubili Jugoslaviju. Nakon nas na red su došli umjetnici, pa su tako Dubravka Cecez Kecmanovic, Abdulah Sidran i Safet Zec, isto kao i mi, nagovarali ljude da uzmu sudbinu u svoje ruke. O santa simplicitas! Svega nakon mjesec dana naši su domovi bili zasuti sumpornim plamenom, a naši sugradani koje smo dojucer smatrali pjesnicima s brda su rikali glasovima vukodlaka. Za vrijeme troipogodišnje opsade u gradu je ubijeno preko tisucu i šeststotina djece, a Marko je Vešovic snagom Jeremijinom proklinjao Majstora smrti što je pristizao iz Srbije. Listam požutjeli novinski papir i prisjecam se slika o kojima vec dugo ne želim ni misliti. Uz vijesti o blokadi grada Oslobodenje od 1. ožujka 1992. godine donosi i kolumne i napise Bogdana Tirnanica i Dragana Jovanovica, novinara NIN-a, potom raport Ljiljane Smajlovic, tadašnje specijalne dopisnice Oslobodenja iz Brisela, koja je nešto mudrovala o europskom priznanju države cijim ce se dželatima uskoro prikloniti. Jugoslavenski televizijski kanal Yutel obavještava gradanstvo da ce svoj program emitirati do 1. travnja, jer do tada traje njegov ugovor o korištenju prostorija i opreme tadašnje Televizije Sarajevo. Samo koji dan kasnije (Oslobodenje od 6. ožujka 1992.) prenosi inicijativu da se glavnom uredniku Yutela Goranu Milicu "kao personifikaciji sarajevskog novinarstva" dodijeli Šestoaprilska nagrada Sarajeva u “znak zahvalnosti za izbjegnuti rat”. No, Milic nije mogao dobiti ovo priznanje, jer ne samo da rat nije bio izbjegnut, vec je upravo šestog aprila te godine grad gorio kao zapaljena buktinja. Oslobodenje tih dana prenosi i tekstove i izjave Ivana Lovrenovica, Marka Vešovica, Gojka Berica, koji se, kao i Goran Milic, suprotstavljaju svojim jatima - zarad viših ciljeva. U odsudnim casovima što su uslijedili mnoge su ptice pobjegle svojim jatima, a one što su ostale dosljedne sebi i Sarajevu danas su na nišanu bošnjackih nacionalistickih lovaca, koji gadaju precizno i neumoljivo. Cetrnaest godina nakon državnog priznanja Bosne, današnji komentator lista Zija Dizdarevic bezobzirno cereci Ivana Lovrenovica kao osvjedocenog neprijatelja Bošnjaka, dok se na pleca Marka Vešovica srucio gnjev Dizdareviceva desnog pobratima pjesnika Džemaludina Latica. Multikulturalno Sarajevo je šaptom palo, veli mi prije koji dan prijatelj šapatom u prolazu na ulici Ferhadija, jer su Bošnjaci poceli imitirati Srbe i Hrvate. Da li je u pravu, nisam siguran, ali hajke na dokazane bosanske patriote ne prestaju, vec se svakim danom razbuktavaju. Cetrnaest godina nakon priznanja Bosna je manje država nego ikada. Dok pred medunarodnim sudom u Haagu pocinje pretres u procesu SFR Jugoslaviji, koju je Bosna i Hercegovina tužila za genocid, Milorad Dodik, premijer jednog od bosanskohercegovackih "entiteta", najavljuje novu eru politicke nestabilnosti krhke bosanske države, a Ljiljana Smajlovic u beogradskoj Politici objavljuje alarme o tome kako su u Sarajevu, opkoljenom rundherum od Mladicevih trupa, glavni zlikovci Bošnjaci, jer su pobili sedam tisuca Srba. Dr. Sakib Softic, agent Bosne i Hercegovine u tužbi protiv Srbije i Crne Gore, istice da je ono što se dogodilo 1992. godine potpuno uništilo karakter ove europske države. Iz tog vremena ja se, pak, sjecam dvije stvari - prva da je moja žena jednoga dana u kucu donijela revolver, koji joj je dao naš prijatelj. Izvadili smo, tek kad su djeca zaspala, taj crni vražji papak i nijemo ga osmatrali na stolu, ne znajuci, zapravo što cemo s njime. Ja sam ga pokušao repetirati, sjecajuci se lekcija iz JNA, ali je supruga na taj moj pokušaj vrisnula od straha. Sakrili smo ga, potom, na vrh najvišeg ormara misleci da je tu nedostupan, ali je vec za par dana naša kcerka svojoj školskoj drugarici rekla da joj roditelji na vrhu ormara drže "pravi pištolj". Nakon nekoliko dana darovao sam ga susjedu, jer me je uhvatila nervoza i lagana panika od njegova posjedovanja. Druga stvar koju nikad necu zaboraviti jest ta da je Senad Pecanin, mladi novinar, kojeg sam jedva poznavao, u tim dramaticnim danima pokucao na vrata našeg stana i tu iz svoga golfa izrucio gomilu kobasic