Kada je sultan Muhamed II. osvojio Bosnu godine 1463., dozvolio je franjevackom redu, da udovoljuje vjerskim potrebama svojih novih, katolickih, podanika. Istina, sultan nije volio katolika, jer su ovi u vjerskim stvarima neposredno potpadali papi. A kako je papa u ono vrijeme bio središte svekolike zapadno- i srednje-evropske politike, to je sultan smatrao katolicki elemenat papinskom vojskom protiv sultanove politicke i vjerske moci. Ne treba da se tome cudimo, kad se sjetimo, kako su pape pomagali neumrloga junaka Ðuru Kastriota Skenderbega, pa Bošnjake, Hrvate i Ugre protiv samoga sultana Muhameda II. Sultan Muhamed II. bio je jedan od najvecih vladara ne samo osmanlijske države nego i citavog svijeta; on je bio velik kao vojskovoda, ali još veci i slavniji kao državnik. Njegovom geniju ima se ponajvecma u zaslugu upisati, da je posred kršcanskih naroda, u srcu istocnog kršcanstva sagradio inovjernu državu i narod, koji se politicki u geneticki održao do danas poput kakova ostrva usred raznijeh naroda. Nije naša namjera da ovdje pišemo o osvojitelju Bosne, Carigrada i gotovo cijeloga Balkana, vec cemo samo spomenuti, kako je on znao da pretvori Bosnu, koja je do godine 1463. bila ne samo sastavni dio zapadno-evropske kulture, vec upravo njena predstraža i branic, u pravi bedem osmanlijskog carstva protiv Evrope. ? To se je dogodilo ovako, ali ne odmah, u jedan cas, nego s vremenom i došljednom praksom. Kada je sultan Muhamed II. zavladao Bosnom, radio je promišljeno na tome, da mu katolicki narod ne postane pogibeljan, kao što je to bilo iste one god. 1463., kad je kralja Matiju Korvina objerucke docekao i pomagao mu osvojiti zemlju sve do Jajca i Zvornika. Da se to opet ne dogodi odluci sultan, da ce istrebiti narodne vode, držeci se one: Udri pastira, razbježace se ovce. S toga progna najprije svjetovno svecenstvo sa biskupom, a plemstvo, kao vode naroda, u koliko nije prešlo na Islam ili se razbjeglo u susjedne hrvatske krajeve, iskorjeni macem i ognjem. Bojeci se ipak da bi i katolicki seljak mogao pobjeci, cime bi zemlja opustjela, ne htjede ga sasvim lišiti vjerskih pastira: ostavi mu fratre franjevackog reda, ali tako da ih odsjece od Rima. Sultan je mislio, da ce ovako ovaj red, odsjecen od Rima, usahnuti sam od sebe kao usjecena grana; a prosti narod da ce se stranom poturciti zbog interesa i casti, ili da ce preci na hrišcanstvo, koje je preko patrijarha bilo vezano na Carigrad, prijestonicu novo podignutog osmanlijskog carstva. Razumljivo je dakle, da je sultanima bila glavna briga, da u Bosni zavlada u prvom redu Islam, a ako se ne bi sav narod poturcio, da onda barem prede u hrišcane. — Evo ovo je politika bosanskih paša, sultanovih namjesnika, pocevši od sultana osvojitelja, pa sve nekako do polovice XVIII. vijeka. No taj je pravac najvecu zaprjeku nalazio u fratrima, koji se nijesu dali odsjeci od Rnma, vec su mimo svih sultanovih zabrana, da ne smiju imati biskupa, a najmanje primati ga iz Rima, ipak potajno stajali u trajnom i neprekidnom dodiru sa Rimom i odanle primali biskupe. Ovi biskupi potajno su obilazili Bosnom, zaredivali su svecenike i vršili biskupsku jurisdikciju, pa onda o tom izvještavali u Rim. Ova izvješca najbolji su nam izvori za povjest Bosne pod turskom vladom. A neka su tako plasticna, da nam život naroda, osobito kato-lickog, slikaju u najživljim bojama. — Mi cemo evo ovakova dva izvještaja saopciti našim citateljima. Takav jedan izvještaj šalje godine 1655. biskup Marijan Maravic, o kojemu nam je zabilježiti jednu karakteristicnu crticu. Kada je godine 1645. umro biskup bosanski Toma Mrnjavcic, imenuje vladar Ferdinand III. provincijala Marijana Maravica biskupom bosanskim, pa zatraži 4. septembra 1646. od pape da ga potvrdi. To imenovanje, kojim je Ferdinand III. ustolicio Marijana, obrazlaže se ovako: Bosansku biskupiju dadosmo pobožnom mužu Marijanu Maravicu, opiruc se na vlast našega patronatskoga prava, po kojem se obzirom na sve crkvene nadarbine po Ugarskoj i njojzi podvrgnutim krajevima po primjeru naših preda, nekadanjih ugarskih kraljeva, dobrim pravom služimo. Dakle Marijana je investirao za bosanskog biskupa kralj Ferdinand III. dvije sto godina iza pada Bosne pod osmanlijsko gospodstvo. A to pravo vršili su i njegovi predšasnici i njegovi našljednici, što bi se sa stotinu primjera dalo pokazati. Papa Inocent X. vec u julu naredne godine pošalje potvrdu. — Marijan bio je vrijedan pastir svoga stada. Uz najvece pogibelji putovao je po svojoj biskupiji, te o njoj marljivo sv. stolicu izvještavao. No najzanimljiviji mu je izvještaj iz godine 1655., gdje sv. stolicu upucuje o povjesti Bosne, o njenoj geografiji, o upravi, o statistici pucanstva i t. d. A o svemu on piše sa nekim ponosom i ljubavi, tako da se vidi e je sin ovoga naroda, da za nj cuti i da za nj ima srca. — Ovakih lijepih i zanimljivih izvještaja o našim zemljama malo je naci, pa cemo ga zato doslovno saopciti, da i šire opcinstvo vidi, kakva je bila Bosna pred kojih 250 godina i kako su o njoj govorili njeni najbolji i najnaobraženiji sinovi. — Evo kako Marijan opisuje svoju domovinu: Zemlja i kraljevina Bosna stisnuta i opkoljena je izmedu pet rijeka, koje se okrecu na cetiri strane svijeta. S istocne strane medom je zemlji rijeka Drina, koja ju dijeli od Srbije (dalla Servia). S podnevne strane je okružena rijekom Neretvom i Ramom, te ju ove dijele od vojvodine sv. Save, ili kako narod veli, od Hercegovine i Dalmacije. Na zapadu je zamedena rijekom Savom, koja dijeli Bosnu od Hrvatske. Sa sjevera je zatvorena rijekom Savom, koja dijeli Slavoniju od bosanskoga kraljestva. Ovo kraljestvo prostire se u dužinu od tri dana hoda, a toliko je i široko; zemlja je brdovita, ali zato ipak plodna žitom i svakim vocem. Osobito je obilna rudom: na mnogo mjesta ima željeza, zlata, srebra, bakra, olova, soli. Glavnije gore ovoga kraljestva jesu: Romanija, Ravni, Stoborje, Smolino, Rogmo, Javornik, Rajska, Ozren, Zvijezda, Zajam, Sniježenica, Zecec, Bitunja, Ramšcak, Motajica i mnoge