Nutarnje stanje Duklje. Crkva i kler. Plemstvo. Narod. Mi smo pratili do sada razvitak dukljanske države pocam od njezina postanka pa do vrhunca njene moci, koji je dostigla sa Bodinom. Sada nastaje prelom: od sada pada Duklja sve dublje i dublje, dok joj napokon ne išcezne i samo ime. No to naše promatranje bilo je skroz jednostrano, spoljašno. Mi smo do sada gledali i pratili samo odnošaj Duklje spram susjednih država, dok smo nutarnji razvitak u državi skroz s oka smetnuli. — Nu nijesmo to ucinili za to, što bi možda manje cijenili nutarnji razvoj naroda, nego li vanjsko ocitovanje njegovoga nutarnjega procesa (tako mi na ime smatramo vanjsku akciju jedne države ili naroda), — vec smo to samo za cas odgodili, da ne prekidamo tecaj pripovijedanja upadanjem iz jednoga smjera u drugi. — Ali došavši sada do kraja prikazivanja stvari s jedne strane, možemo preci na pocetak prikazivanja s druge strane. Ovdje nam je istaknuti i to, da sada istom dolazimo na stvar, koja nam mnogo brige zadaje, jer nam vrela presušiše. Ako se vec za vanjsku povijest Duklje može reci, da ima vrlo malo i gotovo premalo vijesti, da se napiše samo donekle pouzdana povijest: to za nutarnju njenu povijest — moglo bi se sa dosta prava reci — niti ne ima nikakvih vijesti. Jer se sa one tri cetiri vijesti, što su se sacuvale, nikada ne napisa citava povijest. Za to, da se uzmogne bar kakva takva slika nutarnjega stanja Duklje prikazivati, valja mnogo, vrlo mnogo posugjivati i crpiti kako iz povijesti susjednih država, tako iz opce povijesti. Valja se tu znati pomoci, služeci se analogijom, a kraj toga ipak gledati sacuvati znacaj naroda, da se ne izgubi u bojama, koje njegovom liku ne pristaju, a ipak su nužna pomagala, da se barem približno taj lik nutarnjeg narodnog stanja prikaže. Crkva i kler. Na teritoriju Duklje od pokrštenja naroda pa sve do Nemanjica vladala je rimokatolicka vjera. To se vidi vec odatle, što je Duklja pripadala pod spljetsku mitropoliju sve do Vojslava. Istom ovaj je svojoj zemlji ishodio samostalnu mitropoliju, kako smo to vec prije raspravili. Preletimo li okom uzduž istocne obale Jadranskoga mora, vidimo pocam od Istre pa do Draca niz rastrešenih župa, u kojima se slavi Stvoritelj slavenskim jezikom. To su ostanci nekadanje jake slavenske crkve, što su se sacuvali usprkos svih proganjanja i zanemarivanja, kao da hoce da budu živi svjedok nekadanjega narodnoga jedinstva u vjeri. Nekoji rimski pape poceli su vec vrlo rano zatirati slavenski jezik u liturgiji kod balkanskih Slavena, osobito pako u Hrvatskoj; a ovdje su imali izvrsno oružje u talijanskom kleru dalmatinskih gradova. U Duklji nije slavenska liturgija nikada pretrpila niti iz daleka onakova pritiska kao što u susjednoj Hrvatskoj vec za vlastitih domacih kraljeva. A odatle se daje sa najvecom sjegurnošcu zakljucivati, da se je slavenska liturgija posvuda u dukljanskim zemljama dulje održala sve u savezu sa rimskom stolicom, nego u Hrvatskoj. — Pace mi bi se usudili ustvrditi, da je slavensko bogoslužje vladalo u Duklji, a latinsko da se samo trpjelo, docim se u susjednoj Hrvatskoj baš u protivnom smjeru stvar razvila. Da se razabere, kako nije ni pošto pretjerano to zakljucivanje, dosta je da sebi neke momente iz prošlosti dozovemo u pamet. Ponajprije valja da se sjetimo, da je Duklja bila sastavni dio hrvatske kraljevine sve do poslije Tomislava i Krešimira I. (nekako do god. 950., kako smo to u prvom dijelu naše rasprave dokazali). — U hrvatskoj kraljevini dadu se pak obzirom na slavensko bogoslužje odsjeci tri perijoda. Prvi perijod obuhvata dobu od Branimira do Tomislava (od g. 880. do 930.), te u tom perijodu nosi slavenska liturgija na neki nacin službeni karakter, docim se latinska samo trpi. Drugi perijod: od Tomislava do Petra Krešimira (930. do 1058.) uvagja se strože latinština, ali rekli bismo samo na papiru; fakticno još prevlagjuje slavenska liturgija. Treci perijod pocima sa kraljem Petrom Krešimirom te traje sve do novijeg vremena, gdje se latinština oficijelno protežira, a slavenština službeno zabranjuje. Ali Duklja je spadala pod politicku hegemoniju Hrvatske samo za spomenutoga prvoga perijoda, pa se je za to slavensko bogoslužje ne samo smjelo i moglo u Duklji uvagjati, nego se je tomu išlo upravo na ruku. U drugom perijodu, gdje se je latinština uzela nametati, jer je slavenštini dosadanja pozornost, uskracena, ne stoji više Duklja pod hegemonijom (politickom) Hrvatske, vec Bugarske i Bizanta. Ove pak obje države volile su puštati da i nadalje opstoji slavenština, nego da se namice latinština. Obje ove države cinile su to iz dobro proracunanih politickih obzira. Istina, Duklja je ostala i za ovoga drugoga perijoda pod crkvenom hegemonijom hrvatske mitropolije (spljetske); ali kao što se u Hrvatskoj nije mogla latinština udomaciti bez državne pomoci, tako se nije mogla niti u Duklji. No u Hrvatskoj je našla pomoci od strane države, u Duklji joj je pako ova manjkala. Potpomagana kroz ova oba perijoda, slavenska je liturgija takav položaj zauzela u Duklji, da se je s tim moralo racunati u trecem perijodu. Ako uvažimo to, da se je u Hrvatskoj održalo slavensko bogoslužje ne samo sporadicno, kriomice, tek u gdjekojem selu, vec pace u cijeloj jednoj biskupiji (senjskoj) do dana današnjeg tek na temelju onoga protežiranja, što ga je uživalo u prvom perijodu, a usprkos zapostavljanju u drugom i pritisku u trecem perijodu, — onda možemo tek misliti, da nije bilo lako, tako rekavši preko noci (Mihajlu i Bodinu) maknuti sa svoga položaja sve do jucer protežiranu slavenštinu, pa na njeno mjesto postaviti latinštinu. — Nema sumnje, da je kralj Mihajlo uputio kuriju o tom položaju slavenštine u Duklii, jer inace ne bi bio papa Aleksander II. pisao dukljanskom mitropoliti (1067.), da se jednakom brigom skrbi za slavenske samostane kao za latinske — ut monasteria quoque tam Latinorum quam Graecorum sive Slavorum curet. Ovdje bi nam se moglo spotaknuti, da zakljucci doduše jesu logicni, ali da bi se moglo pitati, da li su va