Zamisao o ovom casopisu pojavila se kao plod inicijative skupine istaknutih književnika i intelektualaca s cijelog podrucja bivše Jugoslavije. Raspad zajednicke države bio je pracen i posvemašnjim prekidom komunikacije izmedu njezinih nekadašnjih kulturnih središta. Nacionalisticke elite, koje su svoje ideologe imale upravo u književnickim krugovima, nametnule su "govor mržnje" kao poželjan model odnosa prema kulturama susjednih, dojucer tzv. bratskih naroda. Nakon završetka ratova na ovom tlu održava se i dalje stanje "hladnog rata" na planu kulturnih veza: sporo se uspostavlja kulturno tržište, raznim restriktivnim legislativnim mjerama (a još više restriktivnom praksom) intencionalno se ometaju cirkulacija knjiga, kazališnih predstava, filmova, nosaca zvuka, štampe; gostovanja umjetnika otežana su zbog rigoroznog režima viza i radnih dozvola. Namjera pisaca okupljenih oko inicijative za pokretanje Sarajevskih sveski nije stvaranje intelektualne platforme za politicku rekonstituciju Jugoslavije; oni ne dovode u pitanje realnost postojanja novih država; aktivni su sudionici kulturnog života u svojim maticnim sredinama i nisu lišeni osjecaja nacionalne pripadnosti. Medutim, ne pristaju na ideju da se autenticni nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika medu susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi. Zagovaraju normalnu komunikaciju medu kulturama i pojedincima uvjereni da time obogacuju vlastiti kulturni identitet te pomažu stvaranju uvjeta da prostor bivše Jugoslavije postane regijom plodonosnog prožimanja, suradnje i tolerancije i da se time neutraliziraju opasnosti ponavljanja sukoba. U proteklom desetljecu cesto smo se suocavali s pokušajima da se kao kriterij ispravnoga nacionalnog osjecaja postavi distanciranje od "civilizacijski inferiornih kultura" susjednih naroda, iako s njima cak živimo ispremješani. Neobicno je bio omiljen govor u prvom licu plurala kojim se nastojalo histericno stanje izazvano ratovima zavazda zacementirati; jedan je poznati hrvatski intelektualac u polemici koja je prije nekoliko godina izazvala veliku pozornost javnosti cak govorio o tome kako ce za Hrvate u buducnosti srpska književnost biti isto što i islandska; nacionalni identitet i nacionalna književnost shvacane su u toj vrsti ostrašcenog govora kao u sebe zatvorene, organske cjeline koje svoju posebnost mogu dokazati samo podizanjem barijera prema srodnim nacionalnim kulturama s kojim smo živjeli u intenzivnoj komunikaciji i prožimanju. Panicna potreba za naglašavanjem i hipertrofijom razlicitosti izazvana je strahom od srodnosti i slicnosti. Upravo stoga je i potreban autoritativan direktivni govor artikuliran u prvom licu množine koji podrazumijeva da cemo svi prihvatiti novu politiku, novo stanje, nov odnos prema onome što nam je dojucer bilo blisko, što smo osjecali kao prirodni dio naše lektire, našega kulturnog nasljeda. Inzistiranje na prvom licu množine zapravo pokazuje implicitnu paniku pred malim razlikama, strah da netko slucajno ne izmakne nadzoru ideologa nacionalne cistoce: nije dovoljno da JA obznanim svoj raskid s piscima koje sam dojucer citao (takav je raskid stvar pojedinacne, banalne odluke da se više nekoga ili nešto ne cita); samo kolektivni cin, dakle kad taj pluralni MI obznani obustavu interesa za srodnu književnost i kulturu može imati važnost remodeliranja kulture, stvaranja kompletne nove kulturne paradigme. Zanimljivo je i paradksalno da se ponekad u funkciji takvog zagovarana pluralnosti pojavljuju i nekadašnji strastveni zagovornici prava na singularnost. Ali, kako se praviti da su pisci iz susjednih književnosti daleki i tudi, kad njihov jezik bez problema razumiješ, cak možeš uživati i u najkompliciranijim igrama rijeci, u finim višeznacjima, prepoznatljive su ti i mentalitetske karakteristike, poznaješ sociokulturni kontekst, odrastao si uz iste idole rok i pop glazbe, poznati su ti i glumci filmova i kazališnih predstava. (Da ne spominjemo tragikomicnu cinjenicu da je balkanski "turbo-folk" bio i u vrijeme najvecih ratnih sukoba svojevrsna muzicka poveznica najostrašcenijih nacionalista, onih koji su ime vlastite nacije i vjere bili u stanju pociniti najgnusnije zlocine.) S kojom drugom književnošcu dijeliš neke pisce, cak i one najvažnije? Ne pripada li Ivo Andric i srpskoj i bosanskoj i hrvatskoj književnosti, Vladan Desnica hrvatskoj i srpskoj, Meša Selimovic srpskoj i bosanskoj, Stanko Vraz hrvatskoj i slovenskoj, Mirko Kovac i Bora Cosic i srpskoj i hrvatskoj? I bezbroj je takvih primjera pred kojima se fetišisti cistog nacionalnog identiteta hvataju za glavu u nedoumici. Ali ambicija pokretaca i urednika ovog casopisa nije suprotstavljanje jednog tipa autoritarnoga kolektivnog diskursa drugome. Nas okuplja stav da jezik tolerancije i uvažavanja drugoga, jezik prijateljstva ima prednost pred jezikom mržnje, netrpeljivosti i rata, da samo on utjelovljuje eticke vrednote i humanisticke ideale. U patriotizmu vidimo afirmativnu vrijednost, ali u onom trenutku kad od ljubavi prema vlastitom narodu preraste u mržnju prema drugome, zapravo postaje fašizam. Medutim, ne namjeravamo na silu uvjeravati one kojima nije do komunikacije da moraju suradivati s drugima, da moraju citati pisce iz susjednih književnosti; svatko ima pravo sebi osobno odrediti mjeru interesa za suradnju s drugima, ali nema pravo vlastitu idiosinkraziju nametati kao standard ponašanja drugima. Ratovi vodeni proteklog desetljeca na svima su nam ostavili duboke ožiljke. Pocinjeni su strašni zlocini, izrecene užasne uvrede. U svemu tome važnu su ulogu imali i književnici. Živeci u nedemokratskom, monopartijskom društvu umjetnici i nezavisni intelektualci preuzimali su funkciju politickih tribuna, artikulirajuci stavove koji nisu mogli biti izreceni u oficijelnim politickim forumima i medijima. Ne može se poreci da su u mnogocemu oni imali ulogu pionira demokracije. Ali, u naših pisaca moglo se primijetiti i duboko uvjerenje da su oni, kao intele