Šta je to zapravo porodica? Sociolozi će nam reći da je porodica osnovna ćelija ljudske zajednice. Nama bliža i prihvatljivija definicija je ona koja kaže da je to grupa ljudi koji žive i rade zajedno, a koji su, što je suština svega, vezani zajedničkom ljubavi, poštovanjem i razumijevanjem. Tako je bilo. Uglavnom. A sada? Danas, to svi možemo da vidimo, malo ima ljubavi i razumijevanja, a o poštovanju da i ne govorimo. Poštovanje — šta to znači? Ova riječ je postala suvišna, smiješna, zaboravljena. Koga i zašto da poštujem? — pitaju se mnogi. Zašto drugi ne poštuju mene? — pitaju se ti isti. Tako je kod svih. Tako je i kod nas, muslimana. A ne bi trebalo da bude tako ni kod koga, a pogotovu kod nas. Mi bar imamo jasan i određen put, veliku, čistu Istinu — Kuran a. š. Čini mi se da je problem u tome što je ne shvatamo ili ne ćemo da je shvatimo. Ako se varam, otkud onda ono lažno, licemjerno poštovanje kojim se obasipaju i roditelji i svi stariji, i rođaci, i prijatelji i vršnjaci. Većina, i to jedna ogromna većina, bacila se na to da radi samo za svoju korist, za svoj mali, unaprijed na kraj osuđeni život. Ponese on tako čovjeka, pa čovjek postane sklon da ga izjednači s vlastitom ličnošću, a onako slijep i ograničen, on nikako ne vidi da život teče van njega i tek u smrtnom času, a nekq uostalom možda ni tada, spozna koliko je nemoćan pred prolaznošću i upita se postoji li neko ko to nije. Ne mogu da kažem — svi su takvi. Ne mogu i zbog toga što vjerujem da postoje ljudi koji, kako reče jedan veliki pjesnik, ne gledaju samo u korito svog života, ljudi koji se obazru i na one kojima je pomoć potrebna, iako to ovi možda ne priznaju. Posmatrajući oko sebe, vidim malo osoba, koje podižu prave ljude. Djevojke, sigurna sam da znate kako se šminka ova, kako oblači ona poznata dama, a šutjećete ako vas neko upita ko je H. Omer, ili (bolje da i ne govorimo!) recimo Halidi Ibni Velid. I za vas, mladići, znam da radite ono što nikako ne bi smjelo da ispunjava vaš život. Jeste li se sami opredijelili za takav način života. Ili ste pogrešno upućeni? Ali, ima lijeka. Mora ga biti, da bi oni koji dolaze našli smisao. Nadajmo se da ćeš ti, djevojko, znati da budeš prava majka. Ne bi smjela zaboraviti ovo: Tvoja kćerka ili sin poštovaće te samo onda ako si za njih stalno primjer dobrote, plemenitosti, mudrosti. Veliko je umijeće u ovom svijetu ludosti, brzine i besmisla stvoriti kutak gdje će prenapregnuti živci moći da se odmore, umoran da se opusti, razočarani da nade smisao. Više ne postoje visokim zidovima ograničene avlije. Nema rešetki na prozorima. Treba se otvoreno suočiti sa svim. Ko hoće, pomoćnika će naći u Allahu dž. š.: »O, pravovjerni! Pomoću namaza i strpljivosti tražite pomoć od Allaha. Zaista je Bog uz one koji su strpljivi«. Ne možete očekivati od svoje djece, majko i oče, da bez vaše pomoći pronađu pravu istinu. Ne možete tražiti od njih da vjeruju i vrše dužnosti ako to vi ne činite. Ne smijete reći: Nemam vremena. Ko hoće, taj ga i pronađe. To je izraz poštovanja Allahu dž. š., a čovjek, kad bilo šta izvrši, osjeća se zadovoljan, međutim, tek onaj ko Allaha u potpunosti posluša, zna šta je ono pravo osjećanje zadovoljstva. Jedna od stvari kojim nas je zadužio jeste i to odgajanje potomstva. Odgovaraćemo pred njim na pitanje kako je taj zadatak izvršen, i ne ćemo moći reći da nismo bili upoznati: »Svi ste vi pastiri i svi ćete biti odgovorni za svoje stado«. Znaj, oče, da svom djetetu ne možeš pokloniti ništa ljepše od lijepog odgoja. Ako u njemu probudiš plemenitost, vječno ćeš živjeti. Moraš da ga upozoriš šta je vrijedno, da ono svoje divljenje iz neznanja ne bi upravilo na stvar koja ga ne zaslužuje. Dijete ne može samo naći svoj put — treba mu ga pokazati da ne bi zalutalo. Između ostalog, dijete treba da zna da je Bogu najdraže: namaz u određeno vrijeme, poslušnost i dobročinstvo prema roditeljima i džihad na njegovom putu. Ne traži se slijepa poslušnost, ali treba znati da je Allah rekao: »Samo Njega obožavajte i Njemu se klanjajte a ocu i majci dobro činite. Ako doživiš pa ostare kod tebe, ne reci im: dosadilo mi je. Ne odbijaj ih. Govori im blage i umiljate riječi. Spusti pred njima iz milosti krila poniznosti i reci: Bože moj! Smiluj im se kao što su se i oni meni smilovali kad su me u djetinjstvu odgajali«. Ovom ajetu ne treba komentar. Ono ne može biti jasnije rečeno. Samo ako daš i svoj doprinos, sreća će biti potpuna. Niko ne može trpiti vječno svađalicu, mrzovoljnog, diktatora. Dozvolićeš da nije svak tvog mišljenja. Traži one od kojih možeš nešto naučiti. Da bi imao društvo ne žrtvuj svoje principe, ako su dobri. Bolje bez prijatelja, nego s neprijateljima. Evo, i u ovom slučaju ti porodica može nadomjestiti prazninu. Ljudi, koji na drugim planovima postižu uspjehe, traže toplinu, mir i sigurnost u porodici. Tu se odmore za nove uspjehe. U našoj, islamskoj porodici trebamo da tražimo to isto. Ako ne za velike uspje he, a ono bar da budemo dobri ljudi. Jer, najteže je postići veličinu dobrote duše i zato takvih ljudi ima tako malo. A čovjek — to je njegova dobrota!