Da se sada upoznamo pobliže ustrojenjem tijela, sa životom i razvitkom koka. Najveća je razlika izmegju pijetla i kokoši u njihovom perju. Kokoš i pijetao su bez perja malo ne sa svijem jednaki. U jednoga i drugoga upada u oći mala glava i jajoliki oblik tijela. Na čelu je kao krv crven greben, prost ili dvostruk: a uz to još perjanica, koja je u pijetla uvijek ljepša i veća. Lijepo sveden kljun je rožnast, a sa obje strane vise precrvene riđe ili rupci. Koža je na nogama isprekrštena, te izgleda kao da bi ljuskama pokrivene bile. Od zada na nogama su rožnati, oštri šiljci, u pijetla porasli, koji mu služe za obranu, kao i krila, kojima u takovoj prilici mlati. Po perju se najviše razlikuje pijetao od kokoši. Pijetao ima lijepo, sjajno perje obično živahnih boja. To perje visi preko glave i postrance, a osobito je lijepo u repu. te većinom lijepo i savijeno. Od unutrašnjega tjelesnoga ustroja osobito je znamenito, što se koke mogu prstićima učvrstiti i obuhvatiti prijedmet, a da pri tom mišići ništa ne sudjeluju, nego je dovoljna samo težina tijela. To dolazi otuda, što imadu neku žilu, koja od prstića kroz nogu ide sve do gornjega bataka. Čim kokoš sjedne na noge, tada se ova žila stisne, a prstići zaklope sami od sebe. S toga mogu kokoši spavati na štapovima ili trkljama, a da pri tome ne padnu. — I dijelovi za probavu brane imadu svojih osobnosti. Koke imadu više žlijezda, koje izlučuju pljuvačku, a ova se stječe u šupljini usta. Ova opet prelaze u grkljan, koji se pruža uz kralježe vrata nešto s desne strane i najzad se raširuje u prostranu kesu, koju zovemo volja ili voljača. Ovdje hrana prilično omekša i raskvasi se, te odavde užom cijevi prelazi u želudac ili kako narod pogrešno zove bubreg. Ovaj želudac leži u trbušnoj šupljini. U koka, koje se kako znamo, zrnjem hrane, ovaj je želudac osobito žilav, tvrd i mišićav, dočim u ptica, koje se mesom hrane, čini prostranu kesu. Osobito mu je unutrašnja kožica rožnata i tvrda, te služi za to, da se dolazeća hrana tu potpuno smrvi. Priroda je to s toga tako mudro udesila. jer koke nemaju tako zvanoga grizala ili zuba, kao druge životinje, da bi njima hranu smrvile i za probavu pripravile. To trvenje u ovom želucu tako je znatno, da se i sami oštri komadići željeza ili stakla u izmetinama sa svijem izlizani i otupljeni nagju. Misli se, da i onaj pijesak, što se nagje u želucu kokoši i golubova, služi takogjer za smrvljivanje hrane. Osim toga žderu kokoši i vapnenca, od koga se stvara ljupina od jaja. Oko im ima tri vegje t. j. kožice, koje ga zatvaraju s donje, gornje strane i postrance. Kokoši žive u društvu, u jatu. Jedan pijetao vodi sve kokoši svoga kraja i ne trpi, da se drugi ni blizu primakne. Već samo držanje pijetla veoma se razlikuje od onoga u kokoši. Igleda, kao da ja za vladanja i stvoren, kao neki knez ptica. Prsa su mu lijepo svedena, brada gori kao vatra, pogled pun smjelosti, a hod mu je pun nekog dostojanstva. Polahko i odmjereno diže nogu za nogom, motreći okom pažljivo u naokolo. Prolazi li ispod vrata, pa bila kako velika uvijek se sagne, samo da ne bi pokvario krunu na glavi. I kad stoji i kad ide uvijek odaje nešto plemenito. Kada skoči na plot ili na krov, tada uvijek zapjeva. Pri tom obično stavi desnu nogu pred lijevu, vrat ispravi, prsa se nadignu, krilima lupa i obično zažmiri. — Naprotiv koka je podložne prirode, što se odmah na prvi mah zapaža. Inače je dobroćudna, nježna i vrijedna. Pijetao prema svome držanju i znade za svoje dužnosti, te pažljivo pazi na svoje jato. Već ranim jutrom, kada još ni blizu nije dana, već ga on glasno navješćuje svojim kukurijekanjem. Tijem probudi sve susjedne pijetlove ili oni njega, te odgovarajući jedan drugome nastaje na daleko prava graja. Glasovi su im različni. Mlagji imaju viši, a stariji dublji glas, te ih je po tome lahko raspoznati. Iz početka ne pjevaju složno, kasnije sve to bolje slažu, a na kraju opet pjeva kako koji hoće. Mlagji se češće javljaju i ne paze baš, eda li je na njih red došao. Tako viču preko po sata, a tada opet nastaje grobna tišina, bto se dan više približuje, nastaje drugo kukuijekanje, a najzad i treće. Ko je dobro posmatrao. opazio je, da pijetao pjeva svaki put, kada se god vazduh promijeni. Ako se čitav dan vazduh ne promijeni, ne čuju se obično pijetlovi pjevati. S toga i pjeva jutrom, jer se obično u to doba vazduh mijenja. Tako je i sa godišnjim vremenima. Koke se na pjevanje pijetlovo rano probude i silaze pjevušeći sa svojega sjedala. Odmah traže hranu: crve, bube i zrnje. Kad god pijetao nagje što za jesti, zove svoje koke; zove ih tako dugo, dok ih svijeh ne vidi oko spbe. A tada im prepusti sve; on nikada ispred njih ne će jesti. I rijetko ga je vidjeti, da jede. On je u tom pogledu vrlo nesebičan i ne traži zahvalnosti od svojih drugarica. Njemu je dosta uživanja u tome, što se one oko njega kupe. Ništa ga ne može većma ražljutiti, nego kada drugi pijetao zabasa u njegovo dvorište, u njegovo društvo. U tom slučaju je vazda gotov na borbu i ona je očajna. Od srdžbe ober pocrveni kao krv. a oči se divlje zablješte. I kad već pobijegjeni ostavlja bojište, još jednom se okrene, pogleda protivnika i udari iznovice na njega. A kad ni to ne pomogne, tada se pokunjeno povraća nazad i pusti krila od umora, da mu nehajno vise. Pobjednik pak sav sretan skoči na prvo obližnje bure, panj, plot ili što slično, te se oglasi svijem susjedima, a nema sumnje, da ga oni razumiju i kao junaka od sada još više boje. Ovakovim borbama zabavljahu se ljudi, a i danas se zabavljaju u Indiji, Ingleskoj i t. d. (Nastaviće se.)