I u istinu oslobodiše se brzo Slaveni bizantinskoga gospodstva, te u devetom stoljecu bijaše zauviek kraj njihovomu Vladanju nad Slaveni. Vec prije bijahu srbska plemena iz Lužice i vislavskih prediela za Hrvati krenula, a jer ih bijaše broj, a k tomu pracena od srodnih si plemena Terbunjana, Zahumnjana i Neretvana (po Konstantinu Porphyrogeniti), bijaše im i uspjeh povoljan. Idjahu od obala Save i Dunava dolje do Draca, a pojedine naselbine tih naroda zadržaše do danas svoja imena. Zahumnjani (sa humom) nastaniše se na istoku Neretve. Neretveni zauzeše podrucje Neretve, a Terbunjani najjužniji dio Hercegovine, gdje bijaše poslje kneževina „Terbunia“, kako dan danas pokazuje ime grada Trebinje. I u Crnojgori nastani se jedno pleme i skrasi se po ondješnjemu glavnomu gradu Dioclea. .... Medju Hrvatima i Srbima nemogaše tako lako takmenje nastati vec radi njihova srodstva, no drugo bijaše, kada Srbi nagaziše na Albaneze; medju njim razvi se plemenska borba. Srbom podje za rukom, da su njihove pojedine naselbine u poplavi Arnauta, koja je poslje preko sjevero-albanskoga ogranka Alpa sunula, svoju narodnost zadržale. Kada je sultan Murad prodro u Rašiju, nasta selenje Srba na sjever preko Save i Dunava, poslje nesretne kosovske bitke bijahu stanovnici Rašije najviše izloženi biesnoci pobjeditelja, što je i iz same geograficke situacije razumjeti; jer svaki pobjeditelj, koji prelazi iz jugoistocnoga diela balkanskoga poluotoka u sjeveroistocni, ili obratno, mora preci visinu medju srbskimi i crnogorsko-albanskimi gorami. Posije, narocito u 17, i 18. vieku, za vrijeme austro-turskih ratova, bijaše selenje to još vece. Turci su dakako priekim okom to gledali. God. 1690. predje Sretno do 87.000 srbskih obitelji na ugarsko zemijište no godi 1740. uhvatiše Turci jedno takovo izselenje, te u strahovitom klanju stranom ubijeno je, stranom u robstvo odvedeno preko 200.000 ljudi. Ostavljena zemljišta naseljivahu arnautska plemena. (Zinkeisen, Geschichte des osmanischen Reiches.) 1 posije bijahu Srbi svojoj pravoj domovini naime u današnjoj kneževini, mnogo težemu udesu izloženi, nego li srodna im braca u Bosni. Tu se oslobodi velik dio pucanstva od nasilja turskoga time, što je prihvatilo tursku vjeru. Plemstvo pribavi si nove povlastice i procvate, docim je srbsko plemstvo samo životarilo i sasvim propalo, kada je narod na oružje ustao, da se izbavi turskoga robstva. Bošnjaci pako, koji su pfešli na Muhamedovu vjeru, sacuvali su sve do dan danas svoj narodni znacaj. Ovo je tim znamenitije, što na balkanskom polutotoku nisu riedki slucajevi, da se osvojitelji prilagode u svem k podjarmljenim. Tako bijahu stariji Bugari ne samo finsko-magjarskoga plemena, nego po svoj prilici i islamske vjeroizpovjedi (Rosler, Rumanische Studien) pa su se u Slavene pretvorili i krcanstvo primili, docim su drugi, kao današnji Pomaki, svoju vjeru aabacili i primili osmansku, akoprem se nisu njim ni najmanje asimilirali. Cini se dakle, da je samo Slavenom takav konzervatizam prirodjen, a više moramo u to vjerovati, ako se obazremo na odnošaje u Bosni. Bosanski miuhamedanci ili bolje muhamedanski Bošnjaci, žadržali su sve svoje obicaje, oni Se ponose sa starim svojim obiteljskimi ifltmi i ne znadu ništa turski. A da su upravo ovi postali najžešci tlacitelji kršcanstva, i to manje iz koristoljublja, nego li upravo iz fanatizma, potvrdjuju onu staru, da su obracenici mnogo intolerantniji i reakcionarniji, nego li oni, koji su ove obratili. U Hercegovini nisu toliki odpali od ocinske vjere, koliko u Bosni. Tomu je uzrokom posjed, oprieka medju pravoslavnimi i katolici. U Hercegovini nisu se ni oni, koji su što imali, bojali, da ce mnogo izgubiti, a osim toga žilaviji su stanovnici, te podnose lakše nasilje, a netreba zaboraviti, da su Hercegovci vec onda imali oslonište na Crnugoru, u koju su bježali pravoslavni, te u družtvu sa Crnogorci opirali se turskomu nasilju. Taj narodni i povjestni razvoj izrazuje se još danas u prostornom razdieljenju pasmine i vjeroizpovjedi. Cielu Bosnu i Hercegovinu nastanjuje homogeno pleme slavensko. Ni isti novobazarski sandžak nije posve razslaveniziran. Na južnih obroncih gora medju Novom varoši i Novim basarom stanuju u vecini Srbi (Javor, Golja) Prava visocina Rašije, veli Roskievic, napucena je prilicno jednako od Srba i Arnauta; jedino prama jugu u vecem su broju ovi zadnji. Uzev za mjerilo vjeroizpovjed, neima u cieloj Bosni i Hercegovini nigdje kompaktnoga okružja muhamedanskoga. Kršcani i Muhamedanci dolaze posvuda u jednakom postotnom razmjerju. Imade nasuprot podrucja, gdje su kršcani u velikoj vecini, dapace gdje neima ništa Muhamedanaca. (Sravni; C. Sax, Etnographische Karte der europaisehcn Turkei 1877.) Tako je ciela iztocna i srednja Bosna; cetverokut Brod, Glamoc, Višegrad, Raca, jednako kršcanska i muhamedanska; medju kršcani u vecem su broju pravoslavni. K ovim pridružuje se na zapadu (oko Jajca) otok rimo-katolika, na dolnjem Vrbasu i gornjo-Sani dva podrucja pravoslavnih. Medju ojvima do Bihaca na staroj granici pomješani su pravoslavni i Muhamedanci, docim je podrucje Bihaca cisto muhamedansko. U Hercegovini s on kraj Neretve, t. j, na iztoku, stanuju sami pravoslavni. Muhamedanci nalaze se samo u ovecih mjestih ili gradovih kao u Stolcu, Trebinju, Mostaru, Foci i Kojnici, na cieli prostor medju dalmatinskom medjom i dolnjom Neretvom jest cisto rimokatolicki. Franriskanac otac Petar Bakula sastavio je god. 1878. „schematismus Vieariastus Apostolici et custodiae provincialis Franciscanis missionariae iu Hercegovina pr. a. d. 1878.“ On navadja sliedece brojeve za rimokatolike: župno okružje Široki brieg 3560 duša, Gjuti dolac 1292, Gradac 1614. Cerm 1918, Gradnici 4668, Gabela 1803, Mostar 5193, Goranci 1399, Droznica 470, Konjic 2005, Rakitno 1431, Seinka 2796, Županjac 2276, Sjenica 716, Grabovica 2228, Rosko polje 1815; Posušje 3196, Vir 1106, Gorica 1034, Koserim 1365, Ledenac 1002, Ružiši 3021, Klobuk 1607, Drinovci 1032, Veljaci 2675, Humac 4380, dakle ukupno, 57.402