List „Die oesterreichische Monataschrift für den Orient“ donosi sliedece o stanovnicima Bosne i Hercegovine: „Prijašnji vilajet „Bosna“, to jest prava Bosna, turska Hrvatska, Hercegovina i sandžak Novibazar (Rašia) imade u okruglom broju milion stanovnika. Imade vrlo detaljiranih statistickih podataka ob odnošaju pucanstva kako glede ciele zemlje, tako glede pojedinih kotarah; no ti podatci imadu toliko koliko nikakovu vriednost, jer pravi popis pucanstva, barem u Bosni, nije nikada bio, a razne konfesije imadu svojih razloga, da broj pucanstva, ili što manji kažu (porezovnici), ili opet što veci (kao crkveno politicki elemenat). No ipak moraju se barem nekoji najnoviji i najvjerojatniji statisticki podactci navesti, s jedne strane da se njihova nepouzdanost posvjedoci, a s druge da se kakvo god uporište u tom pogledu dobije. Roskievic navadja u svom djelu „Studien über Bosnien und hercegowina (5.) sliedeci broj stanovnictva: prava Bosna 796.000, Hercegovina 230.000 a okružje Novibazar 125.000, ukupno dakle 1,150.000 stanovnika. No taj broj neslaže se s jednim drugim, kojega isti pisac navadja ondje, gdje razdjeljuje pucanstvo po vjeroizpovjedi. On piše, da u Bosni i u Novobazarskom okružju imade 323.000 muhamedanaca, 460.000 pravoslavnih, 135.000 katolika i 5.200 židova; u Hercegovini pako 60.000 muhamedanaca; 75.000 pravoslavnih, 47.180 katolika i 500 židova. Po tom bio bi ukupni broj pucanstva 1.105.000 (bez Cigana, kojih imade prilican broj). Maurer (Eine Reise durch Bosnien, 73.) broji u Bosni oko 300.000 muhamedanaca, 360.000 pravoslavnih, 122.000 katolika, 5000 židova i 9000 Cigana; u Rašiji (novobazarski sandžak) 23.000 muhamedanaca, 100.000 pravoslavnih, 200 židova i 1800 cigana. Ove brojeve prisvojio je i ,,das preussische Handels-Archiv vom Jahre 1867. Blau broji 1,061.025 ,,god. 1867.“ ukupnoga pucanstva a „Salname“ (službeni državni kalendar za g. 187l.) cak 1,242.456 stanovnika. Helle u svojem djelu „Die Volker des osmanischen Reiches“ na str. 53. primjecuje na ovo tursko brojenje: ,,Po svih dosadanjih statistickih podatcih kršcani su posvuda u vecini, no s turske strane tvrdi se službeno, da u vilajetu Bosna imade 630.000 muhamedanaca, a ostalih vjeroizpovjedi, medju koje se nebroje Cigani, samo 612.000: Turci broje Cigane, kojih je do 11.500 medju muhamedance neopravdano. Uzmu li se na um oni medju sobom se razlikujuci brojevi pucanstva, pa zatim da je rat i ustanak posljednjih godina sigurno pucanstvo smanjio, a k tomu još po berlinskom ugovoru jedan dio Hercegovine Crnoj gori dopitan, to se može slutiti, da ukupni broj pucanstva u ovih zemljah nece prekoraciti jedan milion. U pravilu kiasificirano je dosada bosansko-hercegovacko pucanstvo po vjeroizpovjedi. Na iztoku narodnost je od maloga zamašaja; tu igraju u životu naroda ulogu samo vjerozakonske grupe, a ne narodi kao takovi. Zato cini nam se nuždno da najprije u tom pogledu svratimo se na ove zemlje, jer upravo bitna razlika medju narodnosti i vjerom nije onako strogo ogranicena kako bi trebalo, ako se nece u veliku zabludu dospjeti. Židovi, semitsko, i Cigani, indogermansko plemo, nisu kao narod nego u manjih ili vecih naselbinah zastupani. Prvi nastanjeni su u povecih gradovih, da po svojem obicaju živu od spekulacije, docim drugi putuju po zemlji kao nomadi, ili su se nastanili u pojedinih mjestih. Pravih Osmana ili pripadnika magjarskoaltajickog plemena imade jako malo u Bosni, najviše u vecih gradovih, gdje su zastupani kroz dosadanju cinovnicku hierarhiju. no manje stalnimi naselbinami ili vecimi zadrugami. Zadnji ethtnicki elemenat, koji s u Bosni i Hercegovini nigdje en masse nenalazi jesu Albanezi ili Aruauti u novobazarskom okružju, ovi su pelasgickoga plemena i spadaju bez dvojbe prastanovnictvu, što pokazuje kako njihov jezik, tako i oznake njihove rase. Najstarija i starija poviest naselenja Bosne i Hercegovine kroz Slavene može se u kratko navesti: Kroz Avare u tjesnac natjerani rimski carevi pozvaše Hrvate, a kasnije Srbe u pomoc. Hrvati se prvi odazvaše, te pod vodstvom petero brace dodjose u Dalmaciju i savske predjele, da podjarme onde živuce Avare. (Lejcan, Ethnographie de la Turquie d'Europe.) Jer je slavensko oružje pobjedjivalo tlacitelje ilirskoga poluotoka, nazvaše ih istocno rimski carevi dobro došlimi saveznici, nadajuc se od njih još mnogo. Na jedno medjutim bijahu vladari u Bizantu zaboravili, naime na to, kako je kratkotrajno pobratimstvo naroda, koji je tek na puvršinu izplivao, a k tomu hrabar i živahan; takav narod nepokorava se drugomu. (Nastavit ce se.)