Vrijeme je sijanju sjemena od povrća i cvijeća, pa nam treba na prvom mjestu progovoriti koju riječ o tome poslu. Na prvom mjestu treba izabrati sjeme, koje treba da je jedro, krupno i zdravo, a ne učmalo ili od kržljave biljke, koja se nije mogla dobro razviti. Takvo rgjavo sjeme daće još kržljaviju biljke, nego što je ona, od koje smo sjeme dobili, te će nam, zbog toga, sav trud biti uzalud. Ko takvoga sjemena nema, neka ne žali novaca, neka ga kupi, a ono će se stostruko otplatiti svojim plodovima. Leje za sijanje treba dobro pripremiti. Najbolje je zemlju prekopati još s jeseni, kako bi preko zime izmrzla. Takva zemlja je u pola nagjubrena tijem, što je onako isitnjena, pristupnija djejstvu vazduha, toplote i vlage. S jeseni prekopana zemlja izmiješa se, u proljeće sa dobro zgorjelim gjubretom, na novo prekopa i dobro isitni. Na takvu se zemlju može sa uspjehom sijati svako sjeme. Ali pri sijanju ne smije se sa svakim sjemenom podjednako postupati. Ima biljaka, koje vole toplotu, druge opet mogu podnijeti i mraz, a da ne uginu. Neke vole mnogo vlage i zalijevanja, neke uginu u suvišnoj vlazi i vole suvlju zemlju. Za to treba poznavati onu biljku, od koje se sije sjeme, pa je tako i njegovati, kako je njoj ugodno, kako bi od nje izvukli najveće koristi. Ali za to nam treba veći prostor za pisanje. Obim lista ne dopušta, da se od jednom to sve iscrpi, no mi ćemo to učiniti malo po malo i kad je čemu vrijeme. Za sad ćemo govoriti samo o sijanju sjemena u opšte, i o uslovima, koji su podesni za svako sjeme bez razlike. Sjeme od povrća može se sijati odmah na svoje stalno mjesto s proljeća, a može se sijati i u sred zime u tople leje, a poslije rasagjivati na stalno mjesto, na kome će i dozreti za upotrebu. No ima povrća, koje se mora, i ako je na polju posijano, rasagjivati, ako hoćemo da od njega hasne imamo. Takvo sjeme su sve vrste kupusa, patlidžan, paprika i t. d. kao god što ima opet i takvoga, koje se nikako ne može rasagjivati, ako hoćemo da valja, moramo ga odmah posijati na stalno mjesto, na kome će i dozreti. Takva su sjemena: lukovi, tikve, dinje i lubenice. Isto je tako i sa cvijećem. I od njega ima vrsta, koje se moraju s proljeća, ili s je seni, posijati na svoje stalno mjesto, i onda će tek dostići najljepše razviće svoje i služiće nam na zadovoljstvo i uživanje, što nam trud oko njega nije zaludan. Rezeda, mak, lan, dragoljub i t. d. mnogo lijepo i rijetko cvijeće, sije se odmah na svoje stalno mjesto. Drugo opet cvijeće može se sijati na polju, ali se mora rasagjivati, da bi bilo lijepo. Takvo je cvijeće gotovo sve ostalo nama poznato cvijeće, kao šeboj, vrbena, lijepa kata, karanfil, floks. kadifica, bosiljak, čubar i t. d. Ovo cvijeće može se i ranije, još u zimu posijati, u sandučiće, ili saksije, i čuvati u sobi do vremena za rasagjivanje. Tada bi u bašći mogli rasaditi na leje, u ono vrijeme, u koje se ono obično sije na polju, te bi nam bašća ranije bila cvijećem okićena, jer bi se ono primilo i razvilo još prije jakih vrućina. No ima cvijeća finijega stroja, koje je vještački proizvedeno, čovječijom njegom raznježeno i ne može se sijati nikako odmah na polju, nego se mora sijati najprije u saksije i iz njih rasagjivati, čim potjera prva dva listića i to tako, da po tri po četiri struka razdaleko jedno od drugoga, dogju u male saksije, u koje se metne najprije nešto sitnog šljunka, pa onda zemlje. Do Gjurgjeva dana ovo se cvijeće nekoliko puta rasagjuje iz saksije u saksiju i svaki put se odvaja jedno od drugoga tako, da se treći ili četvrti put rasadi samo jedan struk u saksiju, iz koje se u maju prenosi u bašću. Kad se ovako postupa sa cvijećem (koje mahom ima sitnije sjeme) ono će onda mnogo cvjetati, da će se onaj koji toliko truda oko njega ulaže radovati, što se potrudio i ne će žaliti ono malo vremena što oko toga potroši. Na taj način se postigne da mnogo cvijeća ove vrste cvjeta još u prvoj godini a inače bi cvjetalo tek u drugoj. U ovu vrstu cvijeća dolazi sve fino cvijeće iz saksija, koje inače rasplogjavamo „pelcerom“ kao: begonija, dupla petunija (Ievčica), belargonija (belagona), georgina, koja se iz sjemena a ne krompira podiže, mingjušica, primula kineska, cinerarija i t. d. I rani i osobito lijepi šeboji ovako se podižu. Sjeme raznijeh biljaka raznoga je oblika i veličine. Pri sijanju se mora paziti na njegovu krupnoću i prema tome ga i pokrivati zemljom. Obično se sije odveć duboko i ono ugine zbog male snage da probije na površinu, ili zbog hladnoće, koja je dublje u zemlji nepodesna za razviće klice. Sjeme treba dakle toliko zemljom pokriti, koliko je ono debelo. Krupnije sjeme meće se dublje u zemlju, kako bi se imalo gdje sa klicom uvrtiti i istjerati prvo lišće. Sjeme srednje krupnoće, pokriva se tankim slojem zemlje, a ono veoma sitno ne pokriva se nikako. Preko njega se meće ili staklena pločica, ili mahovina, strugotine, isjeckana hartija i tako štogod, što će sačuvati, da se vlaga naglo ne isparava i što će pri zalijevanju sprečavati da voda ne raznese takvo sitno sjeme sa jednoga mjesta na drugo. Sije se orijetko i ravnomjerno, da se ne bi sjeme na jednome mjestu jako nagomilalo, a na drugome da je odveć razdaleko, te bi i nicalo nejednako i neravnomjerno. Prije sijanja za vrlo sitno sjeme, koje se ne pokriva zemljom, treba zemlju isitniti i prosijati, pa zaliti i tek onda sjemenom posuti i pokriti stakletom, mahovinom i t. d. Ovako sjeme ne smije se drukčije zalijevati, već ili prskati iz usta (razumije se ovo se može činiti kad ga nema vrlo mnogo), ili kitom trave, ili bosioka, ili metlicom. Glavno je, mora se sitno prskati, da ne bi voda raznijela sjeme. Sjeme pokriveno zemljom može se zalijevati kantom, koja ima rešetku. Samo krupno i dublje zabodeno sjeme može se i onako, bez rešetke, zaliti i docnije zalijevati. Za svako sijanje, zemlja mora biti prekopana i sitno grabljama izdrobljena. Ako se ovako pri sijanju postupa, može se očekivati uspjeha od svoga truda i rada.