Novo, sjedinjeno ili tzv. Narodno Pojorište za Zapadne Oblasti započelo je svoju djelatnost. Najprije, predstavilo se publici sa »Gospođom sa kuncokretom« od Vojnovića, zatim sa »Markizom de Priola« od Lavadana. i, konačno, sa »Ljubavi« i »Samo da hoću« od Žiraldia. O prvim ovim nastupima obnovljženog teatra, o kvaliteti ansambla, o režiji i scenariji, o pravcu kojim će poći nova uprava, u koliko se da razabrati iz ovog jednosedmičnog rada njenog, najbolje i najtačnije bi se izrazili kada bi upotrijebili riječi uz male korekture iz izjava upravnika g. dra Korolije, koje je on dao prilikom preuzimanja pozorišnih agendi. Trupa broji kojih 20 članova. Nema među njima, rekao je g. upravnik, izradenih umjetnika,ali ima jakih talenata koji su u razvoju. Ali ima i gotovih umjetnika. Gdica J. Katalinić, na primjer. Ona je u svojoj igri sigurna, mimiku i sestikulaciju je dotjerala do zavidnog stupnja i uvijek odgovaraju raspoloženjima i situacijama koje riječi izriču, glas joj topao i pun. Temperamentna je, ona svoj temperamenat ispoljuje u dopuštenim granicama. U trupi, koja je , kompaktna, vlada disciplina. (Ne samo disciplina već i medusobna upućenost u igri, tako da svaka predstava daje jednu »okruženu i toplu cijelinu. Uza sve kontraste u ulogama između pojedinaca, svi su nam članovi ugledali kao jedna familija koja složno živi). Trudićemo se da serviramo publici stvari koje joj odgovaraju i kojima ćemo joj se približiti.To je, donekle i učinjeno i na ovim prvim predstavama. U tome se ali malo i pretjeralo.Običaj je naših pozorišta da u svakoj sezoni započinje svoj rad kojim nacionalnim produktom. I današnja uprava je izabrala »Gospođu sa suncokretom najbliža stvar naše literature danšnjoj lakoj i neklasičnoj dramskoj literaturi,punoj modernizma,mondenstva,lijepih ali ispraznih rijeći blagosti htjejući izgleda, time nagovijestiti svoj program i način rada. »Markiz de Priola« je, u tom pogledu, prevazišao i »Gospodu sa suncokretom«. Mi ne zai mjeramo to upravi. Ona je na takav izbor komada prisiljena, kao i sva druga naša i strana pozorišta. Jer jedino ovakvi i slični komadi mogu da zadovolje publiku. Sa »ljubavi« i »Samo da hoću« od Ziraldija, stvarima, odista »za publiku«, ali koje imaju i svoju literarnu vrijednost, uprava natn je promijenila prvi utisak). Imamo u programu i česta gostovanja. (Prvo je gostovanje već uslijeđilo, i to g. Raića i gde Hafnerove. U umjetnosti njihovoj nepodijeljena su mišljenja, ali tu nam je samo istaći da je tim načinom rada uprava privukla mnoge Ijubitelje pozorišta, koji su se od njega posvema biti udaljili). Sa dosadanjim rezultatom rada možemo biti zadovoljni. Pa i oni koji stavljaju velike zahtjeve mogu se zadovoljiti. I publika, koja je s velikim nepovjerenjem gledala o umjetničke mogućnosti našeg pozorišta, a koja ima smisla za pozorišnu umjetnost, počela je uvidati sva naprednija i nastojanja novog pozorišta da da najviše i najbolje a i sposobnosti samih članova koja je u stanju da privlači. No pozorište je omiljelo našem građanstvu iz dana u dan, kuća biva sve rasrodanija. I rako ćemo jedino, i nastojanjem uprave i interesovanjem publike,moći do pozorišta, koje mi želimo i kakvo mora da bude.