Vecina u Bosni stanujucih katolika Srbi su? koji se naprosto zovu Bošnjaci za razlika od Srba u kneževini srbskoj obitajucih. Ovi se razlikuju u tako zvane Race, stanovnike Rašije (novobazarski sandžak) i Hercegovce. Drugi dio bosanskoga pucanstva jesu Hrvati. Treci, neznatan dio su Albanezi ili Arnauti, koji stanuju u novobazarskom sandžaku. To su bez dvojbe ostanci starih Ilira, koji su prigodom selenja Slavena sa sjevera sve više potiskivani bili na jug, dok se nisu na visocinah medju jadranskim i jonskim morem ucvrstili. Naravno je, da su se tu vremenom pretvorili u prave brdjane. No vec za vrieme Ptolomea voznavali su u tih priedielih narod pod imenom Albani, pa oni ilirski ostanci nebijahu nikada drugacije zvani nago Arnauti, ocevidno pokvareno gornje ime. Odvec bi se rastegnulo, ako bi htjeli ovdje govoriti o narodnosti Albaneza, o njihovoj povjesti i vjerozakonskih razpravah. No jer se i oni broje medju stanovnike Bosne, nije suvišno spomenuti da spadaju medju ghegicko pleme. Potok Škumbi u visokoj Albaniji jest granicom medju sjevernim Ghegi i južnimi Toski, koji se po narodnosti jedva što razlikuju. Gheki još dan danas u nekojih predielih od Porte neodvisni, bijahu se pred selenjem Slavena povukli iz Rašije u današnju postojbinu, gdje se medju Moravom, Ibrom i crnogorskim granicnimi gorami smjestiše. Nije tako lahko pronaci, koliko ih je u novobazarskom sandzaku, jer strani putnici jedva mogu kroz brdovitu njihovu zemlju putovati, a službena izvješca nisu ni najmanje pouzdana. Službeni „Salname“ od god. 1873. pozna i tu samo Muhamedance i nemuhamedance; prve ciene na 100.000 što je ocevidno pretjerano, kako tvrdi Helle (Die Volker des osman, Reiches). Lejean cieni Gheke na gornoj Moravi na 70.000 od kojih bi jedna trecma odpadala na novobazarski sandžak, dakle do 23.000, a ovaj broj slaže se takodjer se navodi Biauea i Roskievica. Isto tako pretjerani su navodi Ami Buoe-a i Ubinici-a. Vrlo interesantan dio bosanskoga pucanstva jesu cigani. Oni se broje na 200.000 i više. Ovi su gdjegdje u selih ili u predgradjih stalni prebivaoci. Bave se kao takovi kovanjem, a Turci ih zovu demirdjiller. Drugi opet putuju po staroj svojoj navadi, divijega su izgleda, crnooki, vitki, dugokosi. Tako putujuci ciganin prezire do zla boga ciganina, koji se glje stalao nastani. Najbolje sacuvalo je sve znakove ciganstva tako zvano pleme Zaparis. Kod ovih razvila se je u savršenost prirodjena im kriepost kradje. Ovi neimaju nikakove vjere. Inace stalno nastanjeni cigani broje se medju katolike, a nomadi medju Muhamedance, radi cesa se još jace mrze. Kršcanski cigani izobrazuju plesacice, koje Turci upotrebljuju za zabavu. U Bosni imade po prilici do 12.000 cigana. Dielimo li stanovnictvo zemlje mjesto po plemenu po vjeri, dobijemo dvie hrpe, onu Muhamedanaca, te onu kršcana. Ovi posliednji diele se opet medju rimokatolike i pravoslavne. Po vanjštini razlikuju se ovi dvoji medju sobom toliko koliko ništa; jedni i drugi su siromašni, potlaceni narod bez samosviesti i ikakva znaka, da ga život veseli. A ipak bitna razlika medju njima ako uzmemo pravi regulativ naroda, naime njegovo svecenstvo, koje imade manji ili veci upliv na narod. Ako bi htjeli u tom pogledu odmah sud izreci, to bi taj za pravoslavno svecenstvo vrlo nepovoljan bio. Tu se mora najprije na uni uzeti, kako se kod prvoslavnih postizavaju višja svecenicka mjesta. Patriarha carigradski (Fanar) podjeljuje mjesta vladike onim, koji mu najviše platiti mogu; to spada u dohodak njegov. U Bosni i Hercegovini tri su vladike, u Zvorniku, Sarajevu i Mostaru, sami fanariote, kojim nije ni malo stalo, da li je narodu dobro ili zlo; tudjinci, koji bez svake odgovornosti narod gule. Gulenje pravoslavnoga svecenstva postignulo je gdjegdje takav stupanj, da je narod od njih više trpio nego od Osmana. A nije drugo ni ocekivati, kad vladike moraju svoje mjesto za skupe novce kupiti, a osim toga neprestano turskim dostojanstvenikom darove dieliti, samo da u milosti ostanu. Uslied toga mora nastati pravo gulenje, koje se samo po nacinu razlikuje od onoga od strane turskih oblasti i posjednika. Uzme li se na um, da pravoslavno svecenstvo nema nikakova posjeda, a place mitropolita ogromne svota iznose (7—12.000 forinti to je naravno, da se svecenstvo uzdržaje od crkvenih podataka, u koje se uracunavaju i darovi. Pop oznacuie, koliko mora koja glava platiti. Neplaca se uvjek u gotovu novcu; prima se i hrana, janjci, živad, žito. Imade slucajeva, da vec sasvim odrasli nisu kršteni, jer roditelji njihovi nisu toliko smogli, da unapred plate pristojbe, koje se za kršcenje traže. (Maurer, eine Reise durch Bosnien). I kad tko umre, misli pop dobro na sebe. (Konac sljedi.)