Još devet godina, pa ce se navršiti prvo stoljece, kako je ponikla naša, somborska uciteljska škola i kako je otpocela spremati radenike za srpsku narodnu prosvjetu. Somborska je uciteljska škola samo 50 godina mlada od najstarije uciteljske škole u zapadnoj Evropi, a druga je najstarijim ovakim zavodima u Ugarskoj. Kao što je poznato, ona je ponikla 1812. g. u Sentandriji; a prenijeta je 1816. g. u Sombor, gdje je i ostala do naših dana, i proširena je u najnovije doba na dva zasebna ogranka: na mušku i žensku uciteljsku školu. Tu našu najstariju uciteljsku školu osnovao je mnogozaslužni muž, blažene uspomene, Stevan— Uroš Nestorovic, a prvi su joj ucitelji bili znameniti prosvjetnici: Dimitrije Isajlovic koji je 1830. god. prešao u Srbiju i stekao tamo velikih zasluga kao organizator škola i prosvjete. Uz njega je u prvo doba bio nastavnik i Pavle Atanackovic, potonji episkop backi, Platon, poznat sa svoje darežljivosti i književnog rada. Dok je Stevan Uroš Nestorovic bio živ (umro je 1825. g.) i ova je škola napredovala. On je poceo raditi na tome, da se u srpskim osnovnim školama zavede srpski narodni jezik, ali je naišao na jak otpor u višem narodnom kliru, te je za svo njegovo vrijeme, pa i poslije ostao crkvenoslovenski jezik u školama; a u samoj ucit školi predavala se pedagogija, metodika, racun, zemljopis i crkvenoslovenska gramatika, sve u crknenoslovenskom izgovoru. Sav rad u ovoj školi išao je vecinom mehanicki. Prakticna predavanja u srpskim osnovnim školama, ili bar posjecivanje ovih škola od strane pripravnika, nije se poznavalo, sve, dok nije 1853. g. došao za profesora te škole, Nikola Ð Vukicevic a prvi rad, t. j. onaj, koji je za ovake škole propisan i koji je bio zaveden vec na evropskom zapadu, gdje su ove škole i ponikle, otpoceo je na ovoj srpskoj, najstarijoj uciteljskoj školi tek 1857. god. kad je došao na upravu škola u bivšoj Vojvodini, kao i u Hrvatskoj i Slavoniji, zaslužni muž, dr. Ðorde Natoševic, koji je u dogovoru i sporazumu, s Nikolom Ð. Vukicevicem, postavio narodnu nastavu na nove moderne osnove. Cim je dr. Ð. Natoševic postao na ovoj strani vrhovnim nadzornikom sviju srpskih osnovnih škola, odmah je otišao iz Temišvara, gdje mu je bilo sjedište, u Sombor, da pregleda izvor ove nastave i da ga precisti. Tu je upoznao sposobnost, volju i oduševljenje mladog profesora, Nikole Ð. Vukicevica, i predao je njemu pedagoške nauke, kao najvažnije u ovoj školi, da ih rukovodi. Izbor mu je bio vrlo dobar i sretan, jer je ovaj covjek s tolikom ljubavlju i oduševljenjem prionuo oko svog posla i poziva, da je digao ovu školu na najviši ugled svih ugarskih škola ove vrste. Kad je poslije Bahove sisteme baron Josif Etveš došao kao prvi ustavmi kr. ug. ministar prosvjete i crkvenih poslova na upravu, 1867. g.. i otpoceo svoj blagodetni posao oko narodne nastave, pogledao je prvo na naše srpske škole i potražio savjeta od našeg pok, Dr. Ð, Natoševica, i da nije bio skoncan prosvjetni rad u novoj ustavnoj Ugarskoj sa madžarskim jezikom, kome on nije bio vican, ne bi ovaj veliki muž madžarskog naroda puštao iz svoje sredine pok. Dr. Ð. Natoševica. No gdje je nesrece, tu i srece ima. Sa ustavnim životom osigurana je IX. zakonskim clankom od 1868. g. i Srbima u Vojvodini autonomna sloboda na crkvenom i prosvjetnom životu i Natoševic vrati se iz Srbije 1870. god.,1) kao novoizabrani glavni školski referent cijele mitropolije karlovacke, te tako dospje opet u dosluk s Nikolom Ð. Vukicevicem, i nastave svoj spasonosan prosvjetni rad s ove strane, te njih dvoje, koje svojim kjiževnim poduzecem, koje svojim ucenicima raznesu i presade ideje moderne nastave no ovim i svim ostalim krajevima, u kojima živi srpski narod. Tako se može uzeti, da su ova dva muža zasnovala i podigla današnju našu modernu narodnu školu i njenu nastavu i da onaj ugled, što su ga u našem narodu stekli i danas ga uživaju naši nar. ucitelji, imaju zahvaliti ovoj dvojici naših školskih ljudi. Ko se vrne u ono doba prije 50 godina, kad se u našim narodnim školama samo sricalo i u glas Bogu molilo, brojalo i citao samo caslovac i psaltir, bez ikakvog tumacenja, pa pogleda danas u ovu novu, naprednu nastavu, gdje se sve uci razumno, pokazuje ocigledno, gdje se harmonicno snaže i krijepe sva duševna i tjelosna svojstva našeg podmlatka, taj ce znati cijeniti i uvažavati usluge, što su na tom polju ucinila ova dva trudbenika narodna. Istorija naše narodne nastave za pošljednju polovinu minulog vijeka nije pisana perom, nego djelima ova dva covjeka, i ko god se lati da iznese i da prikaže potonjem naraštaju naš prosvjetni život i rad za minulo po vijeka, iznosice samo djela i rad ova dva covjeka. Ostace vrlo malo, da se doda i iz radova drugih trudbenika na tom polju, pa i to malo, što ce se dodati, pokazace se, da je poteklo sa izvora ovih kladenaca, koje su napojili živom vodom cijelu današnju generaciju školskih ljudi u narodnoj nastavi. Završetkom ove školske 1902.—1903. g., navršuje se ravno 50 godina, kako je stao za katedrom somborske uciteljske škole, Nikola Ð. Vukicevic. Na kraju tog znatnog odsjeka u životu, koga se rijetko ko udostoji, dužno je uciteljstvo i dužan je narod, da se sjeti zasluga ovakih LJUDI, koji su životom i radom zadužli, ne samo današnji no i potonji naraštaj. »Bosanska Vila« vrši tu dužnost i s toga donosi na celu svom lik tog ucitelja ucitelja, a ujedno i kratku Crtu života i rada ovog zaslužnog srpskog muža. Nikola Ð. Vukicevic rodio se u Somboru na Arandelov dan, 8. novembra 1830. god, od oca Ðorda i matere Perside. Osnovnu školu svršio je u Somboru i poceo gimnaziju (principijum nazvanu); koju je produžio u Segedinu i Karlovcima (1846). U Pešti izucio je filozofiju; i poceo dalje uciti, ali ga u tom sprijeci burna 1848.—9. godina, te prede u Biograd na veliku školu. No i tu ga smete bolest, te je morao napustiti školu i otici u kupatilo Grefenberg, u Šleziji, da traži lijeka. Tamo se oporavi sasvim i vec 1853. g., 19. oktobra, po st. kal., bude postavlje