Izdanjem Popoviceve Antologije novije srpske lirike, Matica Hrvatska je ne samo prestavila našoj najširoj publici najodlicnijega estetskokritika savremene srpske književnosti, nego se i odužila Srpskoj Književnoj Zadruzi, koja je dosad objelodanila tri hrvatska beletristicka djela (po jedno od Š. Ðalskoga, Josipa Kozarca i Vjenceslava Novaka). Kako je poznato, sklopljena je izmecu Srpske Književne Zadruge i Matice Hrvatske obveza za izdavanje hrvatskih beletristickih djela za srpsku publiku i srpskih za hrvatsku, eda se posvema izbrišu razlike koje dijele dvije grane iste narodne literature. Srpska Književna Zadruga pocela je ispunjavati svoju obvezu vec pred tri godine, a Matica Hrvatska tek lani, sa otmjenom i ukusnom Antologijom novije srpske lirike, koju je priredio g. Bogdan Popovic, profesor uporedne književnosti na univerzi u Beogradu. B. Popovic ima za sobom mnogo godina svoje literarne karijere, pa ipak nije dosad napose objelodanio nego dvije tanke knjige: duhovitu raspravu O književnosti, kojom je poceo svoje profesorsko zvanje na beogradskoj univerzi, i ovu Antologiju. Od mnogih rasprava, koje je pisao u Srp. Knjiž. Glasniku i drugim listovima, neke nije ni svršio. Ko hoce da shvati ovu cudnu literarnu škrtost, razumjece je ako procita clanak g. Milana Curcina u Srpsko Hrvatskom Almanahu o Bogdanu Popovicu. Gosp. Curcin ubraja Bogdana Popovica u one koji ne pišu mnogo, vec race govore i u uskom krugu znanaca šire svoje nazore. Ko ga nije slušao kad govori, taj upravo ne pozna pisca Bogdana Popovica, jer ono što je napisao, samo su neznatni odlomci njegova književnoga djelovanja. Njegov je govor kao materijal vec gotov i udešen za štampu. Gosp. Curcin, na kraju svoga clanka, veli da Bogdan Popovic zapisuje svoje misli u cetrdeset bilježnica. Ne znam da li se ovo ima doslovno shvatiti, ali bilo kako bilo, svi mi znamo da nam g. Bogdan Popovic imade još dosta reci. Neka dozvoli da mu sa hrvatske strane doce i prigovor, zato što vec jedanput ne sabere u knjigu svoje razasute radnje, i hvala za lijepi predgovor Antologije novije srpske lirike. Antologija je razdijeljena u tri razdoblja. Prvo razdoblje pocinje sa Brankom Radicevicem, dakle sa najprvim pocecima novije srpske lirike. Knjiga nije puka informaciona zbirka, koja bi morala dati pedantan pregled razvoja srpske poezije od Branka Radicevica do pjesnika naših dana. Srpska poezija razvila se do dan danas tako obilato i raznolicno, da se, mirne duše i bez patriotskih skrupula, može uzeti u pretresanje jedino sa strogo umjetnickoga gledišta. Prirecivacevo je stanovište pravilno i vrlo jednostavno. B. Popovic pazio je, je li pjesma 1. jasna, 2. u cjelini lijepa i 3. da ima emocije. Mogao je još izricito nadodati: i da ima formu do kraja korektnu, besprijekornu, ali taj se zahtjev možda krije u drugoj tacci. „Pjesma, koja u nama ne uzbudi osjecanje, nije lijepa pjesma. Ona može imati puno drugih dobrih osobina: misli, originalnosti, stila, snage, ali ako nije zagrijana osjecanjem, ona nece biti lijepa pjesma. Još manje lijepa pjesma najvišega reda, ono visoko umjetnicko djelo koje, pored savršene obrade, ima i fini kvalitet emocije." Mecu pjesmama koje je g. Bogdan Popovic uvrstio u Antologiju, skoro i nema patriotskih. To ne znaci da patriotska pjesma ne može biti umjetnicka, da ne može odgovarati estetskim zahtjevima koje je g. B. Popovic jasno iznio u svome predgovoru. Pjesniku je slobodno tražiti gradivo kakvo hoce i okle hoce, a estetska kritika traži da njegovo djelo bude umjetnicko, da se doimlje ne samo za kratki cas nego i kasnije. Leopardijeve patriotske pjesme još su uvijek lijepe i svježe, jer se doimlju i sada, nakon toliko vremena pošto je nestalo tužnih talijanskih prilika koje su gorcile dušu velikoga pjesnika. Naše su patriotske pjesme velikim dijelom prigodne u rcavom smislu rijeci i gube mnogo cim se odalece od momenta, u kojem su nastale, a to znaci da mi imamo malo pjesnika koji su i u patriotskoj poeziji znali stvoriti nešto trajno. Do sada našoj literaturi manjka mjerodavni zakonik po kojem bi se djela mogla prosucivati sa strogo estetskoga gledišta. Jedan dio toga zakonika dao nam je g. B. Popovic svojim predgovorom Antologiji novije srpske lirike. Dok se ne nace drugi da nastavi što je g. B. Popovic poceo, dok se ne nacu drugi da uglave esteticke paragrafe za druge književne grane, vrijedice Popovicev predgovor i njegova rasprava „0 književnosti" kao dva prva poglavlja estetskoga zakonika koji nam još manjka. ž Popoviceva je Antologija od osobite vrijednosti nadasve za našu mladost. Bice dobro da naši mladi ljudi, koji ozbiljno vole lijepu knjigu, pomnjivo prouce predgovor Antologije i drugu Popovicevu raspravu „0 književnosti". Onda ce uvidjeti što je umjetnicko djelo i što je literarni ukus, pa ce onda znati kako treba citati i proucavati autore. Ne cita pravo ni korisno onaj što nervozno guta knjigu za knjigom, vec onaj koji odgaja i disciplinira svoj ukus, tako da znade pogoditi vrijednost knjiga i uživati u savršenim knjigama tako da mu nije dosta procitati ih samo jedan put. „Ukus je rezultat licnih iskustava". Tako definira strucnjak koji ne posjeduje samo prostranu naobrazbu, nego još više koji je dugim iskustvom izoštrio svoj prirodeni ukus i ucinio ga tako sigurnim da se rijetko kada prevari u svom izboru i u svom sudu.